Tvrđava sv. Mihovila

Nezaobilazna postaja svakog posjeta Šibeniku svakako je srednjovjekovna tvrđava sv. Mihovila. Podignuta je na šezdeset metara visokoj strmoj kamenoj uzvisini koja dominira okolnim akvatorijem. Pod njenim zidinama razvio se Šibenik, najstariji autohtoni hrvatski grad na Jadranu, koji se prvi put spominje na Božić 1066. godine kao mjesto u kojem je boravio hrvatski kralj Petar Krešimir IV. sa svojom dvorskom pratnjom.

Smještena je na strateški iznimno povoljnom položaju, na pola puta između antičkih središta Zadra i Splita, u zaštićenom ušću rijeke Krke, te u blizini svih važnijih prometnih puteva u Dalmaciji. Tvrđava ima izuzetno značenje za povijest i urbani razvoj Šibenika. Originalno je sagrađena kao osmatračnica šibenskog zaljeva i ušća Krke, te kao sklonište za okolno stanovništvo. Tijekom srednjovjekovljatvrđava je postala izvorišna točka obrambenog fortifikacijskog sustava zidina i tvrđava grada Šibenika. Tvrđava duguje ime crkvi sv. Mihovila, koja se od 12. stoljeća nalazila unutar njenih zidova. Ona nije sačuvana, ali je tvrđava zadržala imeovog sveca koji je vrlo rano postao i zaštitnik grada Šibenika.

O važnosti ovog mjesta za povijest šibenskog kraja svjedoče brojni arheološki nalazi – od prapovijesne sjekirice, preko rimskih koštanih igala do srednjovjekovne keramike. Kao ključni obrambeni položaj u regiji, tvrđava je kroz povijest nekoliko puta razarana i obnavljana, te nam je sačuvana u obliku nepravilnog četverokuta. Najstariji danas sačuvani dio tvrđave, istočni zid, potječe iz 13. stoljeća, no veći dio tvrđave – ostali zidovi, pretprostori, dvostruki bedemi – sagrađen je u 15. stoljeću. Znatna oštećenja zidova dogodila su se 1663. i 1752. godine, od eksplozija barutane koja je bila smještena unutar tvrđave.

Kako i priliči vojnoj arhitekturi, tvrđava ima tek nekoliko dijelova iz kojih čitamo stilske karakteristike pojedinih razdoblja. Sačuvane su dvije kvadratne kule na istočnom zidu, te dvije poligonalne na sjevernom. Zidove krase brojni grbovi, poput onog šibenskog kneza Dolfina nad gotičkim lukom glavnih vrata tvrđave. Gradnjom dviju cisterni za vodu, sačuvanih i danas, vojnoj posadi je omogućena ključna potreba vojničkog života. Ostale popratne građevine, poput spavaonica, skladišta i drugih nužnih prostora, nisu sačuvane.

Kompleks tvrđave čini nekoliko elemenata: predtvrđavski prostori na rubu litice prema istoku i jugu, podzidovi sa sjeverne i zapadne strane. Dio fortifikacijskog kompleksa tvrđave su i atraktivni dvostruki bedemi koji se niz strmu liticu spuštaju izravno prema moru. Služili su za povlačenje ili opskrbu vojne posade tvrđave u slučaju opsade neprijatelja ili pobune građana.

Šibenska tvrđava (castrum) se prvi put spominje u povijesnim dokumentima na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Vjerojatno je služila kao baza za gusarenje, tada jako rašireno na istočnoj obali Jadrana. Već 1116. opisuje se vojna u kojoj je mletački dužd razorio njezine „neosvojive“ zidove. No, taj opis je možda pretjeran, jer se gusarenje nastavilo tijekom 12. stoljeća. Tvrđavu su ponovno privremeno razorili sami Šibenčani („obuzeti buntovnim duhom“, po riječima pape Aleksandra IV) u prvoj polovici 13. stoljeća, kako bi spriječili da se u njoj nastani templarski red. O snažnom prirodnom položaju svjedoči i događaj iz 1378. godine, kada mletački admiral Pisani nije uspio zauzeti tvrđavu, iako je osvojio i zapalio ostatak grada.

Nakon 38 mjeseci opsade, 1412. godine Šibenčani padaju pod vlast Mletačke Republike, u čijem će sastavu ostati nešto manje od četiri stoljeća. Ugovor o predaji grada sadržavao je odredbu rušenja tvrđave. Od toga se ubrzo odustalo, te se ona u sljedećih desetak godina popravlja i nadograđuje dodatnim elementima poput dvostrukih bedema. Tijekom duge mletačke vladavine fortifikacije grada se nadopunjavaju drugim utvrdama (sv. Nikole, sv. Ivana, Barone), koje uspješno brane Šibenik od napada Osmanlija. No, postojanje novijih i važnijih utvrđenja na širem gradskom perimetru dovelo je do zapuštanja tvrđave sv. Mihovila, koja je dodatno pogođena eksplozijama skladišta baruta 1663. i 1752. godine unutar njezinih zidova. Konačno, nova austrijska uprava 1832. godine obnavlja veći dio tvrđave i gradskih zidina.

Tvrđava sv. Mihovila prepoznatljivi je simbol grada Šibenika, te kao takva, zajedno sa cijelim fortifikacijskim sustavom grada ima iznimno kulturno-povijesno i prostorno-urbanističko značenje te predstavlja značajnu arhitektonsko-graditeljsku baštinu Dalmacije i Hrvatske.